sredina tjedna je neudobna i produžava se sve dok se ne unesem u jastuk. onaj koji ostavlja riječi unutra i ispušta samo san i perje
(i ohlađenu kamilicu u nizovima naboranih čajnika
ponekad)

da je ovo bajka
naginjala bi mi se u san iza svakog drveta

u priči započinjem kao brod_igračka kojeg polako (polako) povlače kroz vodu
(a trag mu nije vidljiv i ne može se otisnuti)

(ili je sve stvar vježbe)

e natashaa, natashaa... :)


jedna o blog_meni: ovo je blog br. 3 (i najdraži mi je)
jedna o jutro_meni: volim kruh_maslac_džem jutra (i sladoled i žutu boju)
jedna o dan_meni: imam potrebu otići češće nego bih htjela (zapravo se ne znam zadržati)
jedna o noć_meni: jako rijetko sanjam (a kad sanjam onda su to ljudi koje jedva primjetim, a u snu s njima imam blizak odnos)
jedna o ovoj_meni: obris mi sada ima barem dvostruki broj točkica ()





ja neću nikoga inficirati (a ako netko bas želi nek se predbilježi u komentarima)

san mi je ostao negdje u nesašivenim haljinama




(napravila sam popis nekorištenih riječi pa počinjem ponovno)

grad priča shumovima (i pošprica me povremeno osmijehom)


crveni čovjek. plava točka (nije riječ, ali iscurit će s fotografije)

iznad polja petolisnih banana oblaci krckaju
(ukradena rečenica, kadar, zapešće)

kaže da joj soba mora biti obložena maglom kako bi se zidovi znojili uvijek kad se kreće.
(čuje zvuk opruga madraca pod snijegom; obećava da nikada neće biti prisutna danju
i gubi čak i težinu krivnje.)
kad primjeti kako me svaka privučena vrata protresu, nudi mi kutije pune isječaka, starih riječnika s riječima što se mrve u prah, portreta čvrstih lica, mirisa kovčega koji prijete da će se ispuniti, džepova.
džepova punih sna.

ako napravim 1000 papirnatih ždralova sve ce biti u redu
?

pričala bih o prstima pod kojima izmiču sjemenke, primjerenoj duljini poljupca u javnosti,
kosi pod ostakljenim zlatnim svjetlom, snovima o ružičastom razodijevanju,
obliku nečijih usana dok mi izgovara ime,
o svemu već prekriženom s liste...

rewind button, please



:(

još uvijek me oduševljava što, kad približim dlan uhu, čujem more
(nije praznina, nije...)

sunce bi moralo biti dodatno ispunjeno (pokretom) i dovoljno blizu da ga dodirujem prstom – izoštravam i maglim.
netko bi morao biti tužan. biram ženu sijede kose. prekrivena je džepovima, zabilješkama, ključevima, kartama. (vrijeme ne nosi jakne.) uspinje se starim zahrđalim stepenicama, ostavlja blatnjave cipele i kiša prestane kad zatvori vrata.



(welcome)

previše svega treba ispružiti
i ruku
i misli
i riječi
...

(na jeziku trepavice koje nisam otpuhala)

vani je zrak gust kao šampon i mislim da bih mogla dugo padati
(u nizu poput bisera,
stopala izgubljenih u kosi koju je drveće odbacilo.

pod stopalima spavaju razglednice
mirišem papir da saznam odakle su stigle)

sasvim blizu

ne želim karte i vjerujem da ih ne znam čitati. ipak, poklonili su mi jednu staru… jednom kad sam otišla (prije tvojih ruku i poslije svih mojih lutaka). naučili su me da izrezujem ljude.

držimo se za ruke i putujemo zajedno. plave rijeke umjesto usana i noseva, žuti gradovi umjesto očiju.
dišem u naše-njihove usta-rijeke da im dam života, ali se papir neprestano lomi. kapi ljepila ispune oči-gradove.
dišem sve duže - svakim danom - dodajem kapljice.

na kraju nacrtam osmijeh, odrežem sve ruke osim mojih i tvojih, napravim malu lopticu i spremim ju pod kožu.

more je sasvim sigurno stvorilo ljušturu. povremeno sam se nadala da je neotopiva, ali bilo je daleko, bez odlazaka (osim mojeg) i na drugačijem vjetru.

tada sam imala najmekše prste. pomalo crne zbog prečestog druženja s olovkom kojom sam samouvjereno smanjivala udaljenost. ponekad sam crtala drugačije. (bez nje.)

tada je približavanje bilo najtiše. toliko tiho da je svaka imalo nepropusnija opna bila nepoželjna. ponekad smo noću zajedno tražili paru da nam koža ne očvrsne (iako nisam vjerovala da su ulice dovoljno uske da zajednički hod bude opravdan).
...
poslije je bilo hladno kad bi na rukama hodala pločnikom. jutarnje neprimjetno i hladno.

samo su ljudi posvuda, samoljudi. čak nitko koga poznajem (osim troje kraj mene, ali oni su ionako iz zajedničkog svemira pa se ponište). pišem jer imam čime, bez drugog razloga.
...

i opet se, i uvijek se, izvan i iznutra spoji u gomilu kože i kontroliranih glasova. (i onda se smijem naglasku što se uporno stavlja na zidove.)

trebalo mi je više od tjedna da dovučem trupce uz strminu
(umatajući otpale grane u čvor divljih jagoda i bršljana)

poslije sam provodila dane izabirući dva najuspravnija, osam-metarska, prelamajući ostale u prečke i povezivajući ih prije no što sam ih obojila u plavo.
objesiti žutu loptu na napuhavanje o koloturu činilo se jednostavnijim u probama s dvadesetkilogramskim utegom.
u pitanju je uspinjanje plavim rebrima, prebacivanju preko linije najvišeg eukaliptusa.
(kolci bambusa i vješalice za kapute vrlo su korisni u ovakvim zadacima)


nisam se probudila prije visokih vjetrova koji su odnijeli mjesec.




(a kad mi je bilo šest drhtala sam, balansirajući na rubu stijene.
zamišljala bih slijed pokreta tijela.
svinem vrat, savijem koljena, ispruzim ruke, spojim dlanove, prsti pokazuju oblake.
s tolikom sam namjerom htjela ući bez zapljuskivanja.)

ovako ovdje…
(ne volim hodati nad površinom prepoznavajući tek dovoljno)



(Kepler 7.0 kaže da su mi imagination, inspiration, education, career, creativity na vrhuncu (ili blizu tome) u Barceloni… i sad?... :) )

svuda daljina
(ruke su mi prašnjave)



(na mjestu gdje su visjeli ključevi postoji udubljenje u zidu - draže mi je od ključeva samih)

sve mi se više čini da je more zapravo ogromna kornjača (uvijek nosi svoju obalu) i da je ovo sretan post.

(brine me jedino što mi ruke nikad ne spavaju
i što postoji mogućnosti da iza ugla pronađem istu ulicu.)

ovako sam ja prije crtala... :)




sad to nešto teže čitam pa me zanima što divovski leptir radi na brodu i zašto su iznad mora dva neba?



(update: za sada mi je alje najbolje objasnio, ali iščekuje se što će poni reći... :) )

kad se končno počnem slagati, dijelovi se naglo razmjeste

(…od sada sanjam olovkom. najavljujem mogućnost brisanja…)

polako biram da me ne budiš
(ili da uopće ne spavamo)

sanjala sam pijesak
gotovo bijel
govorio mi je o tvojim rukama

nepokretnost se uvlači u sobu (između zidova i kože)
zaustavlja treptaj tijela
na tren zaboravim ne tražiti se izvan tebe (poruke su ondje sasvim iscijeđene)



sve je u tome gdje odmoriš pogled

…čitala bih pjesme na španjolskom i od ubrusa radila pamučne ptice….

na vrhovima prstiju

gađam balone strelicama

pa se smijem crvenoj kiši

danas mi je postavljeno pitanje. kad sam si, mnogo prije, isto postavila sama, ostalo je neprimjećeno.

nešto udaljen (preko mokrog prostranstva), postoji čovjek koji piše matematičke jednadžbe nastanka misli. bilježi ih u pet dimenzija. tri prostorne, vremenskoj i dimenziji svjesnosti vlastitih misli. ja bi svoju jednadžbu. samo to.



(update: ipak ne bih svoju... radije jednu drugu...)

skakala bih… (ali me strah da bi mogla previsoko…)
zna li netko kako se otvara?